PROPITKIVANJE
DRUŠTVENIH ODNOSA
RoXY: NIGHTCLUB
AS CULTURAL CROWBAR
Piše Miroslav Rajić
Internacionalna kuratorska zvijezda i umjetnik Juha van ‘t Zelfde, s kojim već bilježimo niz internacionalnih suradnji, pozvao nas je da oblikovanjem paviljona sudjelujemo na trajnoj izložbi “Designing the Social - 100 years of idiosyncratic living in the Netherlands” (Dizajniranje društva - 100 godina drugačijeg življenja u Nizozemskoj) u Het Nieuwe institutu u Rotterdamu, krovnoj ustanovi nastaloj spajanjem instituta za arhitekturu, digitalnu umjetnost i dizajn. Počašćeni smo što smo prvi arhitektonski ured iz Hrvatske koji je dobio priliku oblikovati trajnu instalaciju u ovoj prestižnoj ustanovi.
Tema našeg arhitektonsko-umjetničkog rada jest propitkivanje pojma noćnog kluba. Jednim dijelom naš je rad posvećen klubu RoXY, koji je bio svojevrsna prekretnica u europskom glazbenom i društvenom životu svoga vremena, urbani magnet i pozornica nesputane umjetnosti (znakovit je naziv “sobe” koju smo dizajnirali: “RoXY: nightclub as cultural crowbar” – “RoXY: noćni klub kao kulturni pajser”).
Kroz naš izraz tvrdimo da je povijesna uloga noćnog kluba bila poprište bunta i umjetničkog izraza te da je imala filozofsko i metafizičko značenje. Progresivna misao bila je opredmećena u umjetničkim akcijama - likovnim, dramskim ili pak glazbenim. S nostalgijom u našem istraživanju uranjamo u vezu kluba RoXY s onovremenim protagonistima filozofske, intelektualne i umjetničke scene Nizozemske. Danas, kako mi to osjećamo, u bezideološkom društvu, u carstvu generičke političke korektnosti moguće je upotrijebiti urbanistički termin gentrifikacije kulture. Naposljetku, Nick Cave prilično slikovito opisuje pojam političke korektnosti i samu “cancel culture” najtužnijom religijom današnjice, a, u takvim okvirima, osjećamo da kulturni spektakl postaje unificiran, gotovo poput kloniranog artefakta.
ZVUČNI KARBURATOR
Piše Marin Račić
Zvučni karburator je prilično kognitivno lepršavi stroj koji bi, prema ideji Damira Martinovića Mrleta, trebao uz pomoć frekvencija i zvukova grada na Rječini pretvarati morsku vodu u jedinstvene skulpture od soli. Kao što svaki koncept treba dobiti i svoje prostorno uprizorenje,
Mrle nam je pristupio s prijedlogom da se priključimo projektnom timu kao arhitektonski ured zadužen za oblikovanje.
Riječ je o srcu s pola milijuna optičkih vlakana koja pulsiraju u crvenoj boji u ritmu gradskog zvuka, pritom skupljajući zvuk grada od Trsata pa sve do paviljona u centru grada u kojem se nalazi sam karburator koji taj zvuk materijalizira. Stroj pretvara morsku vodu u jedinstvene skulpture od soli koristeći se zvukovima i frekvencijama grada. Na ovaj bi način Rijeka postala prvi grad na svijetu u kojem bi se glazba, uz slušanje, doslovce mogla – i vidjeti.
U arhitekturi također površni smisao oku zavodljivog Pinteresta i plastični fotorealistični renderi bez likovne kvalitete zaobilaze potrebu za stvarnim sadržajem i promišljanjem. Istim slijedom, i izlazak u klub je generički, glazba je u skladu s establishmentom i nema direktne akcije niti angažmana publike u onom esencijalnom smislu. Scenarij biva uvelike kontroliran, površan i predvidljiv; plaćeni DJ pušta glazbu i publika ga dolazi slušati. Interakcija nije intelektualna, niti u transformabilnom smislu emotivna, već je također generička. Emocija bez obzira na snagu nema moć mutacije.
Kao reakciju na ono što mi doživljavamo establishmentom formiramo naš izmaštani i revolucionarni klub bez intencije dizajniranja oblika, već se bavimo dizajnom nekog sistema i naše vlastite predodžbe smisla.
Naš izmaštani klub svojom pojavnošću ukazuje na to da je njegovo oblikovanje nebitno i da smatramo da ono mora biti rezultat kognitivnog koncepta. Njegova estetika je rezultat primijenjenog sistema radije nego potrage za dopadljivom formom. Kao i u našoj arhitekturi, trudimo se tragati za životnošću, a ne za slikom. Pretpostavljamo režiserski aspekt arhitekture onom površnom, likovnom.
Poput ode nekom vremenu vjere i želje za utopijom, naš klub izrađen je od skele koja može poprimiti bilo koji oblik ovisno o potrebi. Nestalnost oblika i nepoštivanje zadanog gabarita pretvara se u projektiranje iskustva. Prisjećamo se Cedrica Pricea, Archigrama, Banhama, Whiteleya... Naš klub je direktni hommage “New Babylonu” Constanta i njegovim arhitektonskim utopijama o homo ludensu.
Ovim se radom pitamo usuđuje li se arhitektura danas maštati utopiju i neki bolji svijet?
O samoj instalaciji Mrle kaže: “Svaki grad ima svoj identitet. Svaki grad ima svoj zvuk, frekvenciju u kojoj svakodnevno pulsira, pokazuje karakteristične, sebi svojstvene znakove života.
A kako zvuči Rijeka?
Uhvaćen na jednoj od njezinih prepoznatljivih točaka – Trsatskoj gradini,
taj identifikacijski zvuk Rijeke spaja se s jedinstvenom zvučnom konstrukcijom koja usisava i raspršuje morsku vodu. A sve kako bi se ponovno vratio u novom identitetu – skulpturi od soli. Materijaliziran i jedinstven, baš poput mornara.”
RoXY
nacrti/floor plans
Zvučni karburator
nacrti/floor plans
